Otvorio je gepek starog crvenog renoa,
svetlost pala je na dršku hladnog polovnog pištolja,
leva ruka mu se grčila u džepu od sakoa,
ništa više nije imao, napred vukla ga je volja.
Više nije bio tužan, više nije bio ljut,
ritam bubnjeva u glavi mu je utirao put,
uvek bežao od tuče, nije bio takav lik,
iz grla potonjeg čoveka, začuo se krik.
Aaa! On beži od opasnih namera!
Aaa! Al’ oseća da obruč se sužava!
Aaa! On beži od opasnih namera!
Aaa! Al’ vidi da za njega nema povratka!
Nije pitao za želje, jedan duži dim cigare,
nije mario za reči, razne ponude i pare,
nije nikog u blizini, bilo ko bi mog’o čuti,
kako stapaju se beton, teški rifovi i ljudi.
Kad se razišla prašina stajao je samo on,
mutne prilike na zemlji nisu davale ni ton,
tada začuo je smeh, vazduh postao je teži,
čuo korake za sobom, tad je shvatio da beži.